Čuveni italijanski ronilac Enzo Maiorca zaronio je u more kod Siracusa sa svojom ćerkom Rosanom, koja je bila na brodu.
Dok je ponirao, osjetio je da ga nešto lagano udari po leđima. Okrenuo se i ugledao delfina te je shvatio da on ne želi da se igra, već nešto govori.
Životinja je zaronila, a Enzo je slijedio. Na dubini od oko 15 metara našao se još jedan delfin uhvaćen u napuštenu mrežu.
Maiorca je brzo zatražio od svoje kćerke ronilački nož. Za nekoliko minuta uspjeli su da oslobode delfina, koji je posljednjom snagom ispustio ‘gotovo ljudski krik’ opisao ga je Maiorca.
Delfin može da preživi pod vodom do 10 minuta, a zatim se udavi. Oslobođeni, još uvijek ošamućeni delfin, Enzo, Rosana i prvi delfin izvukli su se na površinu, a onda se ispostavilo da je to delfin ženka koja je nekoliko trenutaka kasnije na svijet donela malog delfina.
Otac-delfin je napravio krug, doplivao do Enca, dodirnuo mu obraz (kao poljubac) – gest zahvalnosti … i otplivao.
Nakon svega što se dogodilo, Enzo je rekao: “Dok čovjek ne nauči da poštuje prirodu i da razgovara sa životinjskim svijetom, nikada neće saznati svoju pravu ulogu na Zemlji!“
Priča se odigrala 2009.
