Na inicijativu grupe građana, mahom radnika i đaka Učiteljske škole, u Mostaru je 26. juna 1922. godine osnovan fudbalski klub Velež, i to sa predznakom RŠK (radnički šport klub). Ime je, nakon nekoliko prijedloga (Radnici, Napredak, Sloga, Jedinstvo,…) dobio po obližnjoj planini.
Prvi predsjednik Veleža bio je Anđelko Vlaho, a nakon što su tadašnje vlasti, nakon dva mjeseca provjeravanja „podobnosti“ članova uprave, odobrile rad kluba, krenulo se sa odigravanjem prvih utakmica, a rivali su bile mahalske ekipe. Nakon sticanja iskustva, ukrstila su se koplja i sa mjesnim rivalima (JSK- Jugoslovenski sportski klub; HŠK Zrinjski i SK Vardar), i većinom su te utakmice završavale visokim porazima.
U dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka kalio se tim, koji je igrao po regionalnim ligama, i većinom sa protivnicima iz regije. S iskustvom su došle i prve pobjede, a Velež je bio rado viđen gost, pogotovo kada su radnički klubovi u pitanju.
Upravo zbog toga, tadašnjoj vlasti je smetao rad kluba, pa su igrači i simpatizeri bili pod stalnom torturom policije, a vrhunac je stigao 1940 godine, kada je zabranjen rad kluba.
Naime, 1.septembra 1940. u Mostaru su prijateljsku utakmicu odigrali Velež i podgorička Crna Gora, a poslije utakmice, fudbaleri oba tima, zajedno sa svim prisutnim na utakmici, krenuli su ulicama Mostara demonstrirajući protiv tadašnjeg režima. Tada je policija na demonstracije odgovorila oružjem, pala je i prva krv, a dva dana kasnije službeno je zabranjen rad FK Velež.
I pored toga, u ilegali je djelovao FK Velež, a 22. decembra 1940. odigrana je i posljednja utakmica pred rat, i to protiv također zabranjenog Splita, u ovom gradu na jadranskoj obali.
Nakon toga uslijedio je Drugi svjetski rat, a gotovo svi članovi i simpatizeri crvenog kluba od prvog dana su se uključili u borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu domovine.
Ipak, to nije pokolebalo ‘rođene’, koji odmah po završetku rata, obnavljaju rad kluba i kreću sa takmičenjem. Naravno, krenulo se iz Republičke lige, a već 1952. po prvi put Velež je član Prve savezne lige Jugoslavije, a nakon što se u sezoni 1955/56 osiguralo po drugi put mjesto u eliti, do raspadanja Jugoslavije Velež je bio član društva najboljih.
Mnogo je odličnih generacija prošlo kroz crveni dres u nepunih 38 godina, a najuspješnije sezone bile su 1972/73, 1973/74 i 1987/88, kada su rođeni bili nadomak titule (vicešampioni), a tri puta je osvajao treće mjesto u šampionatu. U Kupu Maršala Tita postignuti su i najveći uspjesi, a Velež je najdraži pehar dizao dva puta – 1981. i 1986. godine. (Željezničar 3-2, i Dinamo Zagreb 3-1)
U ovom periodu Velež je i šest puta učestvovao u UEFA-inim kupovima. Prvi nastup bio je u sezoni 1972/73, ali okončan već u prvom kolu porazom od rumunskom Tatrana.
Već iduće sezone, sjajna generacija ‘rođenih’ se dokazala i u Evropi, kada su dohvatili četvrtfinale Kupa UEFA. Do ispadanja od holandskog Twentea, pred crvenom ekipom su pali Spartak Moskva, Rapid Beč i Derby County.
U trećem sudjelovanju u UEFA kupu (1986/87), nakon što su izbacili švicarski Sion, rođeni su poklekli pred Borussiom Dortmund, a posljednji nastup, u sezoni 89/90 okončan je u osmini finala, kada su nakon preskočnih Apoela i Belenensesa, bolji bili predstavnici Škotske, Hearts iz Edinburgha.
U Kupu pobjednika kupova Velež je nastupio dva puta, ali oba puta se sapleo već na drugoj prepreci.
Još za vrijeme ratnih dejstava, 1994. godine, entuzijasti u napola okupiranom Mostaru uspjeli su reorganizovati rad kluba, koji je za vrijeme rata protjeran iz svojih prostorija i sa stadiona. Odigravane su prijateljske utakmice, a 1995. krenulo se sa odigravanjem Prve lige Bosne i Hercegovine,
(Historija.ba)
